Page 17 - Dravakeresztur 100
P. 17
ge strane Drave ratni bjegunci, u hrastove šume, kroz koje nas vodi
na križevačko proštenje u društvu neke voljene djevojke, u zagrljaj
stoljetnih hrastova na kraju njihova vrta u Cretiću, gdje se sa svojim
martinačkim „pajdašima” (drugovima) igrao vojničke igre, na brlo
bašku „bučuru”, kuda ga idući pozdravljaju šljive, nudeći mu svoj
bogati rod, kao svom dragom poznaniku, potonjskog sočnog govo
ra, gdje traži svoga pajdaša, k višnji zasađenoj na kraju njihova vrta
koju je sam posadio te ga ona procvjetana pozdravlja kao mladenka
u bijelom ruhu, a koja se uz zujanje vrijednih pčela bit će oplođena i
upravo se sprema donositi svoj prvi plod.
Pjesnik u svojim snovima često polazi na put kao putnik namjer
nik te ni sam ne primjećuje da oko njega sva cesta plamti u ognju.
Sve gori oko njega!
Vođen tom sviješću misije dobro zna da podravskim Hrvatima
treba ponijeti sigurnost, ljepotu i toplinu materinske riječi, svoja ži
votna isksustva, boli, koje njegovo tijelo fizički ne pošteđuju. Zbog
kojih pati, jer se teško mogu izdržati. Sve to mora nekome kazati,
zacijelo onome tko će ga prijateljski poslušati, njega, koji dolazi iz
daljine. Često sjeda na vlak da posjeti svoju dragu u Pečuhu, ali sli
jedit će ju i u Anzabeg, ponijevši sa sobom svoje nemire i samosje
ciranje.
No pjesnik vjerujući u obećanju budućnosti mašta o sretnom ži
votu…
Guajševi stihovi nas dodiruju, primoravaju za ostanak i opsta
nak, podstrekavajući nas da polazimo s njime na plamtećoj cesti…
Vremenom oganj, koji nas na početku prži, kasnije ga čak i nećemo
osjećati, neće nam prouzrokovati nikakve boli. Slično tomu i sami
jezičci pjesnikovih plamenitih riječi podižu se u visine. Poruka njeg
ovih stihova će nam na plamenocrveno ispaliti srce, na crvenije, kao
što je ono bilo prije čitanja njegovih stihova.
Pjesnik je tražio svoje mjesto u blizini mađarskih Hrvata, među
životnim realnostima, u njihovom kulturnom i umjetničkom životu.
17